„Mi ne doživljavamo svijet kakav jest, nego ga doživljavamo onakvim kakvi smo mi(sami)…“ Steven Covey
Postoji li jedna istina i čija je prava? Čija pravila za život trebam slijediti i tko će mi reći da postupam dobro?
Jedina prava istina je naša istina (realitet) za nas same. Za nekog drugog ta ista istina neće vrijediti, kao i pravila za život koja postavljam sebi, ne moraju biti pravila nekome drugome za njegov život.
Druge ljude ne doživljavamo onakvima kakvi oni stvarno jesu nego kakvi smo mi sami. Zašto je tome tako? Svi imamo svoje filtere kroz koje doživljavamo sebe, druge ljude i naše okolnosti, događaje. Ti filteri su kao naše naočale kroz koje doživljavamo svijet oko sebe. Znamo da ne postoje dvije osobe koji bi zamjećivale svijet na jednak način. „Optimisti i pesimisti žive u istom svijetu, jednako kao i pametni i ludi, ali ga pritom vide potpuno drugačije.“ Razlog zbog kojeg realnost zapažamo drugačije od drugih, jest naš svijet kvalitete, koji nas čini jedinstvenima i po kojem se razlikujemo.
Svijet kvalitete počinjemo stvarati nakon rođenja te ga oblikujemo cijeli život, a sadrži naše specifične slike ili upute koje predstavljaju uspješne načine zadovoljenja naših potreba (slika našeg partera kakvog želimo pored sebe, slika našeg djeteta kakvo želimo da bude, novi stan koji si želimo priuštiti, putovanje koje želimo ostvariti, uspjeh koji želimo postići…). Ono što sadržava naš svijet kvalitete, specifičan i jedinstven za svakoga od nas, su naše specifične slike i upute razvrstane u tri kategorije: ljudi s kojima najviše volimo biti, stvari koje najviše volimo posjedovati ili iskusiti te zamisli, odnosno, naša uvjerenja koja određuju najveći dio naših ponašanja. Ukratko, svijet kvalitete su sva naša iskustva dobra za nas stečena posredno (kao promatrači) ili neposredno (kao sudionici).
Da bi se približili drugoj osobi, radimo to preko njezinog svijeta kvalitete. Približavamo joj se s onim što ta osoba voli. Na taj način stvaramo odnos.
Sami odabiremo koga ćemo staviti u svoj svijet kvalitete, ali isto tako i sami odlučujemo koga ćemo maknuti iz našeg svijeta kvalitete. Ipak, jedinu osobu koju ne možemo maknuti iz našeg svijeta kvalitete, mi smo sami. Bez obzira kako se doživljavamo i koliko se volimo, ne možemo sebe izbaciti- to bi značilo da ne postojimo.
Svi imamo specifičnu i vrlo konkretnu sličicu kako bi naš partner ili dijete trebalo izgledati, a još važnije kako bi se trebali ponašati. Kada se ta naša sličica podudara s onim što percipiramo u stvarnom svijetu, odnosno kada se ta naša zamišljena sličica podudara s našom realnošću, nemamo problem, zadovoljni smo. Što kada se ta naša sličica razlikuje od one koju doživljavamo u našem realitetu? Tada smo u frustraciji i pokušavamo na razne načine izjednačiti te dvije sličice. Uglavnom, ono što najčešće radimo jest da pokušavamo promijeniti drugoga da ga „prilagodimo“ toj našoj zamišljenoj sličici, odnosno našem zamišljenom liku. Takvim načinima uglavnom produbljujemo frustraciju i još više narušavamo odnos, odnosno, udaljavamo se. Ovdje djelujemo iz psihologije vanjske kontrole, kada želimo i vjerujemo da možemo kontrolirati druge. Kako se ovdje nositi s frustracijom unatoč različitosti koju opažamo jest da modeliramo našu specifičnu sličicu partnera, djeteta i dr. ili da promijenimo vlastiti doživljaj drugih oko nas, ukoliko želimo zadržati odnos.