„Ako se ne mijenjamo, ne rastemo. Ako ne rastemo, ne živimo.“ Gail Sheehy
Realitetna terapija je pristup preko kojeg klijent uz terapeuta uči osvještavati, razumjeti i mijenjati vlastito ponašanje u skladu s idejom da sam upravlja svojim životom. Čovjek je slobodno i odgovorno biće, motivirano iznutra, čije ponašanje je uvijek namjensko, odnosno ima svrhu.
Osnova realitetne terapije jest teorija izbora. Teorija izbora čovjeka definira kao slobodno i odgovorno biće koje je motivirano iznutra i čije je cjelokupno ponašanje uvijek svrhovito te raznoliko i fleksibilno. Namjena našeg ponašanja jest uspostavljanje i održavanje ravnoteže sa sobom i okolinom u skladu s unutarnjim motivima.
Autor realitetne terapije je američki psihijatar dr. William Glasser, rođen 1925. godine u Clevelandu, SAD-u. Realitetnu terapiju razvio je pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. Smatrao je da terapija može biti uspješna samo ako se temelji na izravnome istinskom odnosu sa klijentima, ako je usmjerena prema uspješnom suočavanju s materijalnim i nematerijalnim aspektima stvarnog svijeta te ako je klijentima omogućeno uvjeriti se ne samo da stvarnost postoji nego i da u tim okvirima trebaju zadovoljiti svoje potrebe i povezati se s drugima.
Terapeut dijeli s klijentom svoje razumijevanje ljudskog ponašanja, čime mu omogućuje promijeniti pogled na sebe kao žrtvu neugodnih okolnosti u to da je slobodno biće, neovisno o okolnostima i da odlučuje o sebi.
Novi pogled na sebe koji klijent razvija u terapeutskom procesu omogućuje mu bolje usklađivanje, povezanost s bližnjima i uspostavljanje unutarnje ravnoteže na svim područjima života.
Realitetna terapija je teorijski definirana kao evolucijsko- sistemski pristup u radu s ljudima s psihosocijalnim teškoćama i teškoćama u duševnom zdravlju, a praktički kao proces primjene teorije izbora u savjetovanju/ psihoterapiji s ciljem poboljšanja duševnog zdravlja.